Adagio

Padaju noćni sati u dubinu mraka. Noć pusta ukrašena tišinom- zrncima svjetlosti, što se provlače kroz zalutale misli nepomične ponoći. Sipi kroz rastrgane oblake ove očajničke noći pune crnih sjena i ugašenih svijeća. Noć duboka. Šušti uznemireni vjetar kroz krošnje breza, raznosi pjesmu pospanog lišća, tešku bol ove nemirne noći. Sjedimo u polumraku sobe… Slušamo disanje šutnje; Tiha glazba se uvlači u dušu-Albinonijev Adagio kapa iz rana. Gledam Te privijenu uz moje rame; lice Ti prekriveno sjenom titravog svjetla, pogled odlutao u neku daljinu, u magičan svijet iz naših snova. Trgnula si se na zvuk moga muka, pogledala. Nisi mogla zaustaviti suze. Vidjela si moj izgubljeni pogled, ugašeno svjetlo umornih očiju. Uhvatila si blijedu, klonulu ruku, i stavila na grudi da je ugriješ. Osjetio sam srce kako preplašeno udara, bori da ne iskoči od tuge. Prvi put sam Te pogledao u oči. Vjetar je vani lomio granje…pjevao pjesmu očajnika. Stego sam Te poput utopljenika, usne spustio na tek izniklu suzu. Želio sam Te sačuvati od nemilosrdnog bola ove noći oštrih noževa. Ustala si, uzdahnula i krenula u noć. Gledao sam kako se gubiš u tom gustom mraku nepremostive tišine. Mrki pogled Harona čekao je na mig Ereba. Crna rijeka je gmizala poput zmije. Dogorjela voštanica se gasila na pragu vječnosti. Noć pokazuje svoje krasno lice u sjeni čempresovih jecaja. Svuda muk. Vrisak u jeci tišine. Svjetlost u očima smrtnog mira – treperi.