Drveno željezo medija
Jedan od Danajskih darova globalizacije masmedija, vidljiv je upravo u posljednjem desetljeću kada teme poput siromaštva, društvene i ekonomske nejednakosti, uzroka ratnih sukoba i gospodarskih ucjena, te kršenja međunarodnog prava gube atraktivnost. Površne teme skreću pozornost na ono što ne zahtijeva puno napora za umove publike, odnosno javnosti. U prirodi masmedija jest ne baviti se posebno stvarnim promjenama, već mijenjati sliku stvarnosti, koja, gle, i sama proizvodi nove slike stvarnosti novih medija.
Quis custodiet ipsos custodet
“tko će čuvati čuvare…”
“tko će kontrolirati kontrolore…”
“tko će čuvati nas dok mi čuvamo svijet…”
Juvenal, sentenca iz Satira Nažalost, najprije treba reći kako bi trebalo mnogo više vremena i prostora za podrobniju analizu i obrazloženje bitnih odrednica globalnih promjena – strogo novinarski rečeno (kao dobar medijski naslov na portalu…) karakteristike tih globalnih promjena mnogo nas dublje pogađaju i osjećamo ih više nego o tomu možemo čitati u samim medijima. I to bi bilo određeno proturječje (koje sve više postaje obilježje medijskih himera), ali se upravo u posljednjem desetljeću upravo razgovori, određenja, analize, osvrti i komentari na (relativno širok) pojam globalnog i/ili procese globalizacije odvijaju nekako izvan mainstream medija, ali čak i onih uz glavne medijske struje.
Što smo više svi kao planetarni i medijski putnici pod utjecajem globalnog i, recimo iskreno, ekonomske, političke i medijske bitke između globalnog i lokalnog, to se svijest o globalnom i konkretni učinci globalizacije nekako izmiču našem i svemedijskom povećalu. Rezultati globalnih previranja, uspona i donekle usporavanja fascinacijom globalnog, pretvaranja globalnog sela u globalne zemlje, regije i kontinente (pa i tzv. globalnog globusa… – što zvuči paradoksalno) zasigurno zaslužuju (i zasluživali su uvijek) posebnu pozornost ne samo medija, već i promišljanja o medijima. Uz onaj oksimoronski okus većine stvari koje se odvijaju izvana i na vidjelu, te ispod medijskog ledenjaka, ipak valja napomenuti kako nas ovdje više zanima njihov medijski doprinos relativnoj marginalizaciji nekadašnjeg, podosta rabljenog, pojma međunarodne zajednice, pa čak i onog što se nazivalo novim međunarodnim (ekonomskim) poretkom.
Pojmovi globalizirati i globalizam pojavili su se prvi puta u članku Reiser-a i Davies-a iz 1944. godine (“Planetarna demokracija i uvod u znanstveni humanizam i primijenjenu semantiku”) da bi se imenica globalizacija pojavila tek 1961. u Rječniku američko-engleskog jezika, a šira upotreba krenula postupno tek 20-tak godina kasnije. Kako ističe Mislav Kukoč u Usudu otuđenja, sve do kraja prošlog stoljeća u raspravama o svjetskim pitanjima znatno su se više rabile izvedenice međunarodnih nego globalnih odnosa. “Premda je termin globalizacija nastao kao amerikanizam, posljednjih se desetljeća naglo proširio na gotovo sve svjetske jezike. Recentna popularnost novog pojma rezultirala je njegovim brojnim protuslovnim definicijama.”1
Kako to dobro označavaju Graham Evans i Jeffrey Newnham, globalizacija je “proces putem kojeg se državnocentrično djelovanje u uvjeti postojećih društvenih odnosa rastvaraju u strukturi odnosa između različitih sudionika što djeluju u kontekstu koji je uistinu globalan, prije nego međunarodan.”2 Povezivanje svijeta, političko i ekonomsko, time i kulturno, informatičko i društveno, ubrzano i po svojem obujmu i intenzitetu neusporedivo s dotadašnjim razvojnim efektima, stvara suprotnost onom što se naziva lokalno i dovodi do izražaja, planetarne i globalne elemente odnosa između država, nacija, pa tako i kultura i civilizacija.
Riječ je o procesima koji preobražavaju društvene odnose i stvaraju transkontinetalne tokove i mreže djelovanja (David Held), i pretvaraju svijet u jedno veliko tržište (Elaine Benard), ujedno djelujući i ne samo ekonomski, jer slabe moć pojedinih zemalja i grupacija, a lokalnu i državnu kontrolu transakcija i mreža zamjenjuje globalni nadzor.
Što se u takvim okolnostima događa s kulturnim procesima, razmjenom kultura, umrežavanjem kulturnih vrednota u svjetskom okruženju?3 Znači li globalizacija razvodnjavanje specifičnih kultura i/ili dominaciju jednih u odnosu na druge? Ili, možda, globalizacijski trendovi doprinose kulturnim osobitostima, potiču ravnopravnost kulturnih dobara i doprinose uopće svjetskom kulturnom razvoju? Konačno, što je s proklamiranjem i postavkama multikulturalizma i medijskom sferom globalizacijskih odnosa, utjecajem globalizacije na medije, ali i medijskom utjecaju na globalizaciju?
Izravno pitanje cilja na to kakve su (ne)mogućnosti da masovni mediji utječu na (međunarodnu) javnost putem jačanja globalizacijskih odnosa što prijeti i povećanjem medijskih manipulacija unutar globalizacijskih procesa. Valja imati na umu kako pitanje masmedija u globalizaciji više nema izrazito tržišni karakter i ozračje medijskih, građanskih i demokratskih sloboda, već se valja razmatrati kroz prizmu dominacije i afirmaciji određenih i ograničenih (zapadnjačkih) kulturnih vrednota i sadržaja u tzv. svjetskoj kulturi.4
U prilog dijelu shvaćanja po kojima globalizacija u sebi sadrži i vrlo sofisti-cirane interese multinacionalnih korporacija, dijela zapadnih država i slojeva vladajućih elita koji u globalnim procesima vide priliku ne samo za veći profit već i za mnogo utjecajniju kontrolu i manipulaciju međunarodnom ekonomijom i politikom, valja spomenuti i Jan Aart Scholtea koji kontroverze oko globalizacije objašnjava različitim shvaćanjima i pristupima, a definicije svodi na pet određenja:
- globalizacija kao internacionalizacija,
- globalizacija kao liberalizacija,
- globalizacija kao univerzalizacija,
- globalizacija kao vesternizacija ili modernizacija i
- globalizacija kao deteritorijalizacija ili širenje natprostornosti.”5
Ovdje nas posebno zanima kako u stvaranju globalnih institucionalnih struktura, nadnacionalnih poveznica među državnim i korporativnim ekonomijama, dolazi do stvaranja, poticanja i realizacije globalnih kulturnih oblika. U novo-milenijskom ujedinjavanju svijeta dolazi do sve veće razmjene i kulturnih dobara, jača međuovisnost zemalja i međunarodnih, međunacionalnih institucija – ili se takva međuovisnost usmjereno i smišljeno afirmira i naglašava – pa kada govorimo o odnosima i kultet političkih nauka – Univerzitet u Sarajevu, br. 1–2. (2017), VI; str. 29–146. Tu je svojedobno razrađivana povezanost medija i globalizacije i njene posljedice, relevantnost multikulturalnosti, te s tim u vezi metode medijskih manipulacija stvaranja iluzija. Neke teze i navodi dopunjeni su dijelom kasnije u knjizi N. Vertovšeka Noam Chomsky i suvremena kritika masmedija, ovdje su opet ažurirani i dopunjeni.
4) Multikulturalizam je suprotan konceptima asimilacije i potčinjavanja kultura, jer podrazumijeva uvažavanje, prihvaćanje i poticanje suradnje više kultura. Opisuje se i kao “zdjela salate” na primjeru SAD-a gdje se razne kulture integriraju jednakopravno i postoje u zajedničkoj cjelini nasuprot “kotlu za topljenje” kada se kulture i nacije homogeniziraju i zajedno stapaju u cjelinu.
5) D. Vidović; D. Pauković, (urednici), Globalizacija i neoliberalizam, str. 23 ovisnošću naroda i zemalja prefiks među valja zamijeniti s nad. Također, naglašava Kukoč, valja razdvojiti – a praksa globalnih odnosa to uglavnom pokazuje – globalizacijska načela međuovisnosti svijeta (država, zemalja, nacija…) od globalizaciji srodni(ji)h pojmova internacionalizma (ideje bratstva među narodima) ili kozmopolitizma (naglaska na kulturnom identitetu građana svijeta), “jer se ideja globalizma temelji na postnacionalnom, gospodarskom, informatičkom i interkulturalnom planetarnom povezivanju i međuovisnosti.”4
Neki teoretičari naglašavaju skrivenu težnju zapadn(jačk)ih sila za kulturnom i gospodarskom hegemonijom u globalizacijskim procesima i povezuju s agresivnim konceptima neoliberalizma. Ovako se može doći i do suprostavljanja prirode globalizacije u odnosu na prirodu multikulturalizma, ravnopravnoj i humanistički orijentiranoj razmjeni kulturnih dobara među svjetskim kulturama – ali i na nižim regionalnim i lokalnim razinama.
Globalizacija se može promatrati – u svojim negativnim aspektima – i kao jedan od instrumenata za povećavanje nejednakosti između bogatih i siromašnih, ali ne samo u ekonomskom ili civilizacijskom, već i u kulturnom smislu. Ako to želimo povezati s globalizacijom masmedija, vidljivo je da upravo u posljednjem desetljeću navedene teme poput siromaštva, društvene i ekonomske nejednakosti te kršenja međunarodnih pravila gube atraktivnost ili neke od površnih tema skreću pozornost na ono što ne zahtijeva puno napora za umove publike, odnosno javnosti.
Noam Chomsky uvijek je bio jedan od onih koji je kritizirao i još upozorava kako globalizacija često ugrožava i potkopava stabilnost nacionalnih država (u interesu nekih drugih država?) ali sličan utjecaj ima (opet radi nečijih drugih nacionalnih interesa dominacije i kontrole) i na nacionalne kulture, nacionalne ili regionalne osobitosti. Globalni biznis i interesi korporacija – što jačaju svoju moć i iznad donedavno prozivanih multinacionalnih interesa – iskrivljavaju mišljenje javnosti, zapažanja o istini i stvarnosti događaja, a politički gledano rast korporacijske propagande, sterilne u odnosu na sve osim krutih interesa i ciljeva rastućeg profita, ugrožava i slabi demokratska načela i procese. Stvarnost je vrlo gruba a može se i jednostavno opisati kao stanje u kojem multinacionalni interesi i ciljevi uglavnom ne moraju i ne trebaju biti i multikulturalni interesi i ciljevi.
Kulturni razvoj, sadržaji i ciljevi multikulturalnog pogleda na svjetska i međunarodna zbivanja ne mogu biti imuna na ove aspekte globalizacije, posebno one povezane s umrežavanjem i međuovisnosti u medijskoj sferi. Pojam multikulturalizma po svojoj je prirodi i značenju tako vezan uz pluralizam medija, mišljenja i kulturnih razlika. S tim se poj movima, ali i njihovim praktičnim ostvarenjima bavio i Stjepan Malović koji to izvrsno sažima kada govori o zamišljenom pluralizmu medija koji bi trebao biti jedno od jamstava ravnopravnosti i protiv bezobzirne dominacije nad pravima i interesima manjina.
Stoga “pluralizam medija može biti korektiv kolektivnom nerazumijevanju. Mediji mogu utjecati na stvaranje javnog mnijenja, pa je njihova uloga u izazivanju nacionalnih sukoba velika, ali i pogubna zbog korištenja brojinh stereotipa i predrasuda… Masovni mediji jedan su od ključnih faktora u stvaranju društvene klime za boljim razumijevanjem… Masovni mediji umrežili su sva zbivanja: ništa se ne može dogoditi, a da to nije zabilježeno. Ali, kako, na koji način i koja poruka se šalje primateljima? Jesu li masovni mediji nezavisni čimbenici, četvrti stup društva ili sedma sila ili su produžena ruka raznih centara moći, plod sprege vlasnika, političara, financijskih moćnika i tajkuna?”5
Polazeći od činjenica po kojima je sustav pluralističkih medija sve više u opasnosti i izložen konstantnom napadu od strane “gospodara globalizacije” koji su u medijima već prije dosta vremena vidjeli najprije neprijatelje, zatim protivnike, pa suradnike u zajedničkom naporu konstruiranja stvarnosti. Bilo kao mete želje za dominacijom, manipulacijom i kontrolom na globalnoj razini, bilo kao kolateralne žrtve i svjetski su mediji postali globalni do te mjere da informacije, slobodu medija, nepristranost i profesionalnost konstantno žrtvuju na oltarima medijskih mogula, korporacija i centara moći. Medijska i novinarska profesionalnost izgubila je i gubi bitku s metodama manipulacija i izokretanja osnovnih funkcija masmedija6 – što bi onda trebalo očekivati na polju multikulturalnih procesa, prožimanja kultura i vrijednosti koji su više nego plodno tlo za stvaranje medijskih stereotipa.
Stereotipi su vrlo važni za razumijevanje suvremenog svijeta, otuđenih potrošačkih navika u kojima nekretnine i novac postaju roba s kojom se trguje, ali i emocije, mišljenja i stavovi, te kulture i etičke norme. Svojevrstan je apsurd kako korijeni stvaranja stereotipa radi boljeg razumijevanja prebogate, nerazumljive i bučne (medijske) stvarnosti leže upravo u relativno prirodnom i izvornom nastojanju čovjeka – slušatelja, gledatelja i čitatelja – da razumije stvari, događanja i ljude oko sebe.
Još je Walter Lippmann kao novinarski bardprije gotovo jednog stoljeća određivao stereotipe kao predodžbe i konstruirane slike koje ne moraju – ili nisu upravo zbog manipulativne namjere – biti istinite ni vjerodostojne već se temelje na iskustvu, povezanošću s nekim drugim događajem i sadržajem, koji su poduprti emocijama umjesto činjenicama. Za njega su stereotipi i svojevrsni mehanizam obrane kojim se čovjek-dio javnosti ili član zbunjenog stada ograđuje i štiti od količine informacija i pritisaka iz vanjskog svijeta.
Stereotipi su za njega i svojevrsno nužno zlo, čak i pozitivno rješenje, dio su neke njegove zamišljene slike svijeta i tradicije i načina da se odredi i prisvoji neka struktura stvarnosti i sam život. “Oni su uređena, manje-više konzistentna slika svijeta kojoj su prilagođene naše navike, naši ukusi, naše sposobnosti, naše radosti i naše nade. Oni možda nisu potpuna slika svijeta, no oni su slika nekog mogućeg svijeta na koji smo adaptirani. U tom svijetu ljudi i stvari imaju sasvim određena mjesta i postupaju na određeni način. Tu smo mi kod kuće. Pristajemo u to.”7
Ima još nešto, a pokazalo se relevantnim u kriznim situacijama i vremenima – poput korona pandemije gdje su se u praksi (još jednom) potvrdile pretpostavke kako se brzo mogu mijenjati i iskrivljavati dotadašnja pravila, rutine i obrasci mišljenja, te središnje teme medija. Stvarajući i održavajući stereotipne predodžbe, čovjek zapravo postavlja sliku jedne “sigurnije” stvarnosti, izvorno statične jer se opire promjenama, kada se članovi društva skrivaju u svojoj skupini, zajednici ili kulturnom obrascu. Sve drugo što pojedincu (ili skupini) dolazi ili ga gura u dinamični položaj kontakta i međusobnih odnosa može postati zamorno, naporno i čak stvarati osjećaj ugroženosti. U kulturnom smislu stereotipi su uglavnom diskriminirajući, jer “stereotip funkcionira kad su u pitanju dominantne grupe, obično u njihovu korist. Štoviše, stereotipi često čine da ta dominatna gledišta izgledaju kao prirodna ili normalna, a ne kao rezultat sistematskog procesa konstruiranja”8
Sažeto možemo izreći kako je multikulturalizam u većini svojih aspekata suprotan proizvodnji stereotipa, kao što i sloboda medija upravo pretpostavlja otvorenost medija, tolerantan pristup prema različitostima društava i raznih kultura.9 Međutim, u suvremenim uvjetima globalizacija kulture dovodi u opasnost one “manje” ili “slabije” kulture, a me diji sve češće posežu za stereotipima, kako bi ubrzani i sve bučniji svijet novih tehnologija i društvenih promjena učinili razumljivijim i prikladnijim za prosječnog člana javnosti. “Stereotipi su opasni jer učvršćuju predrasude, promiču pojednostavljenu sliku svijeta, svima razumljivu u desetak novinskih redaka ili 30 sekundi video zapisa popraćena reporterovim opisom događaja. No, oni su opće prepoznatljivi, svi ih razumiju, odlično funkcioniraju i olakšavaju slanje poruke.”10
Jedan od zaključaka mogao bi biti i taj da, kada je riječ o odnosu multikulturalizma i globalnih pojava i procesa – što ih se jednom neopravdano poistovjećuje, a drugi put neprimjereno i po svaku cijenu nastoji razdvojiti – zanemarujemo medije i potcjenjujemo njihovu ulogu, odnosno medije kao posrednike svijeta i stvarnosti. “Globalno smo umreženi, čujemo i vidimo. Ponekad, istina, poput meduza idemo naprijed, a gledamo natrag. Gledamo u retrovizor. Živeći u prošlosti smanjujemo bol koju nam donose zahtjevi novih tehnika. Tako ćemo, primjerice, prezentacijske programe na laptopima ponekad koristiti samo kao šalabahtere koji su toliko veliki, da više nisu sumnjivi. Umjesto da koristimo multimediju kao oslobađajuću tehničku potporu polidimenzionalnim uvidima – mi kompjutore koristimo kao i pisaće strojeve iz 19. stoljeća.”11
U raspravama i kontekstu odnosa – čak i na razini pojmova – globalizma/ globalizacije i multikulturalizma, kako to ističe i Švob-Đokić, nužno je govoriti i o zadnja dva desetljeća kada u središte dolaze i pojmovi svjetske kulture, te globalne kulture, odnosno globalne multikulture. Pri tom se naglašava činjenica kako su, praktički od upotrebe termina globalizacije u deskriptiranju međunarodnih odnosa pa do koncepata postindustrijalizma i postmodernizma, svi takvi procesi tek započeli. Iako nisu dovršeni ni do kraja definirani, “a pojave kojima rezultiraju još nedovoljno transparentne i nestandardizirane, izvan svake je sumnje da oni potiču preobražaj kulturnih vrijednosti, kulturnog stvaralaštva i kulturne identifikacije medijalizacijom kulture i svakodnevnom konzumacijom kulturnih proizvoda”.12
Ovdje valja uputiti (javnosti i medijima) pitanje, odnosno postaviti ga i samima sebi kao konzumentima nove medijske – globalne – stvarnosti, jesmo li doista još uvijek nesvjesni koliko globalne pojave utječu na našu kulturnu stvarnost i prirodnu ljudsku potrebu razmjene ideja, kultura, umjetnosti? Ili jednostavno to još uvijek prikrivamo, dijelom iz vlastitog osjećaja precjenjivanja ili jer se jednostavno bojimo priznati kako nismo spremni i ne znamo se suočiti s brzinom i intenzitetom društvenih promjena u kojima mediji već imaju ulogu glavnih kontrolora?
Obzirom da globalizacijski procesi nose vrlo vidljive i mjerljive promjene (i vrlo stvarne, još uvijek stvarnije od virtualne stvarnosti koja je možda i važan proizvod takvih procesa), prvo treba doista razmotriti situaciju u kojoj globalizacija vrlo bitno i ponekad nepovratno mijenja društvena mjerila i standarde ne samo tehnologija. Već i komuniciranja, međuljudskih odnosa. Mijenja se tako ne samo svijet, već i slika svijeta koji prevladava u medijima i izvan njih. Mijenja se i stvarnost, no kako je, čini se, u prirodi masmedija da se ne bave posebno stvarnim promjenama, oni ponajviše mijenjaju (opet) sliku stvarnosti, koja je, gle, i sama proizvela novu sliku (novih) medija…
1 Davorka Vidović; Davor Pauković,(urednici), Globalizacija ineoliberalizam, Centar za politološka istraživanja, Zagreb 2006., str. 22.
2 Jeremy Fox, Chomsky i globalizacija. Jesenski i Turk, Zagreb 2001., str. 21.
3 Vidi više i u Nenad Vertovšek, “Multikulturalizam i medijski svjetovi stereotipa, manipulacija i virtualnih iluzija”, Sarajevski žurnal za društvena pitanja, Sarajevo
4 Vidi također u Ibid, str. 23.
5 Stjepan Malović, Utjecaj globalizacije na novinarstvo. Sveučilišna knjižara/ICEJ, Zagreb/Opatija 2006., str. 29.
6 Jay Black i Jennings Bryant (1992) su postavili četiri osnovne funkcije masmedija: informiranje, uvjeravanje, zabava i transmisija kulture. Njihov se značaj od početka 21. stoljeća, kao i redoslijed važnosti sve više mijenja – informiranje postaje sve manje važno i postaje zapravo indoktrinacija, zabava preuzima ulogu prikrivenog uvjeravanja,
dominacija jednog tipa kulture zamjenjuje pluralizam, što utječe na način informiranja… i tako u novi krug.
7Walter Lippmann, Javno mnijenje, Naprijed, Zagreb 1995., str. 77.
8 Dragan Koković, Društvo i medijski izazovi, Filozofski fakultet Odsek za medijske studije, Novi Sad 2007., str. 123.
9 Izraz “kulturni mozaik” dobro označava mješavinu i skladno postojanje kulture i jezika u kanadskom društvu, a tamošnja medijska scena uzor je za svaku analizu multikulturalnosti. “Etnički” ili “treći mediji” potiču kulturne osobitosti i doprinos manjinskih i useljenih Kanađana. Priznanjem kulture raznolikosti 1988. u Zakonu o multikulturalizmu, tzv. treći mediji na “trećim” jezicima sastavni su dio medija u Kanadi.
10 Stjepan Malović, (urednik), Bogatstvo različitosti, Sveučilišna knjižara ICEJ/ OSCE, Zagreb 2004., str. 32.
11 Sead Alić, McLuhan – najava filozofije medija, Centar za filozofiju medija i mediološka
istraživanja, Zagreb 2010., str. 269.
12 Nada Švob-Đokić, Kultura/Multikultura, Naklada Jesenski Turk/Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 2010., str. 20.
Average Rating