Glazbeni feljton – Mario Lanza

Dogodilo se to u srijedu, 7. listopada 1959. godine, u kardiološkoj klinici u Rimu; svoj životni i umjetnički put završio je jedan od< najljepših tenora 20. stoljeća, mnogi tvrde i najljepši, Alfredo Arnold Cocozza, mnogima poznatiji pod imenom Mario Lanza. Imao je svega 38 godina i blistavu karijeru iza sebe, ali i neizvjesne dane pred sobom. No tako je to u životu; ništa ne vrijedi, ni talent, ni ljepota, ni glas, ako sudbina drugačije odredi ili ako se prepustimo da nas život nosi poput nabujale rijeke i s nama radi što želi. A često bismo mogli dohvatiti obalu spasa kad bismo se samo malo usprotivili i pokušali zaplivati – uzvodno. Mario Lanza, sin talijanskog emigranta, rođen je 31. siječnja 1921. godine u Philadelphiji, u američkoj saveznoj državi Pennsylvania, i svoju je estradnu i umjetničku karijeru započeo kao boksač. Stigao je i do prvaka lake kategorije, a onda je otkrio da se kroz život lakše probijati glasom i stasom nego šakama; lakše je pjevajući nego šakajući se. Njegov otac, veliki zaljubljenik u operu i obožavatelj slavnog talijanskog tenora Enrica Carusa, koji je slobodno vrijeme provodio slušajući stare, teške, šelakove ploče, brzo je otkrio pjevački talent i nadarenost svoga sina nastojeći ga pridobiti da zajedno slušaju te stare ploče s najljepšim opernim arijama i napolitanskim kanconama. S 15 godina Mario je učio pjevanje kod poznatih profesora pjevanja, koji su mu proricali sjajnu i bogatu pjevačku karijeru.

Ali, uz njih, njegovi su najveći učitelji ostali veliki Caruso i Beniamino Gigli. Ubrzo se uključio u jednu pjevačku skupinu kao koncertni pjevač, a onda je 1943. godine pozvan da brani domovinu Ameriku pjevajući po raznim lokalitetima onima koji nisu znali pjevati, ali su dobro koristili vatreno oružje. Skinuvši uniformu, u New Yorku je održavao koncerte i pojavljivao se u radijskim show programima. A onda ga je zapazio šef filmskog studija MGM Louis B. Mayer i uskoro Mario potpisuje sedmogodišnji ugovor za tu filmsku kompaniju, pod budnim okom producenta Joea Pasternaka, podrijetlom iz Mađarske. Godine 1948., u travnju, Lanza se pojavljuje prvi put – a poslije će se pokazati i posljednji put – na profesionalnoj opernoj sceni u dvjema predstavama Madame Butterfly. Poslije toga potpuno se okrenuo filmu i ubrzo, 1949. godine, za MGM kompaniju snima svoj prvi film That Midnight Kiss, u kojemu je nastupio s dražesnom Kathryn Grayson i pijanistom Joseom Iturbiom, naravno, pjevajući poznate standarde, kako zabavne, tako i klasične glazbe. Zatim 1950. godine dolazi film The Toast Of New Orliens, redatelja Normana Tauroga, u kojem su glumili Kathryn Grayson, Mario Lanza, David Niven i Rita Moreno.

Film je trajao 97 minuta, bio je u koloru, a za njega se tražila karta više; osobno poznajem neke kolegice koje su na blagajni kina Marjan u Splitu ostavile mjesečni džeparac gledajući film u nekoliko navrata. Mario u filmu glumi ribara koji se transformira u poznatog opernog pjevača. U filmu je pjevao i dandanas često slušanu skladbu Be My Love, koja se 16. prosinca 1950. godine pojavila na američkoj popularnoj ljestvici, da bi se 10. ožujka 1951. popela i na samu prvu poziciju, na kojoj je ostala tjedan dana, a ukupno na ljestvici 34 tjedna. Ploča je još vrela prodana u više od dva milijuna kopija, što joj je donijelo atribut platinaste ploče, a Mario je postao orbitalno popularna zvijezda, obožavan i slavljen diljem svijeta kao jedan od najboljih i najljepših tenora. Crne kovrčave kose i lijepih bijelih zubi, bio je prototip latinskog ljubavnika koji vam, prije nego što vas poljubi, nešto i otpjeva. Sljedeće godine glumi svojeg velikog uzora u filmu Veliki Caruso. Snimao je filmove i ploče kao na traci, no ne zadugo. Sudbina je još jednom uplela svoje prste. Postaje neumjeren u jelu i piću, sklon debljanju, nesiguran u obavezama. Umro je podjednako zasićen alkoholom i drogom. Iza slike zdravog, lijepog i snažnog tenora krila se drama, bolest i slabost života. Ostao je zapamćen, a 7. listopada se u rodnoj Philadelphiji slavi kao Dan Marija Lanze.