Nova preispitivanja o drevnosti štovanja sv. Marcele

Trideset drugi Marulićevi dani, trodnevna znanstvena, književna i nakladnička smotra posvećena ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću, održana je u organizaciji Književnoga kruga Split od 21. do 23. travnja u Etnografskom muzeju Split, a u suorganizaciji Društva hrvatskih književnika, Društva prijatelja kulturne baštine Split, Etnografskog muzeja Split, Odsjeka za klasičnu filologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU-a u Splitu, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH te Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske. U sklopu tih 32. Marulićevih dana održan je dvodnevni međunarodni znanstveni skup posvećen Maruliću, 22. i 23. travnja. Znanstveno- književnu smotru otvorio je i sve nazočne u ime Književnoga kruga Split pozdravio akademik Nenad Cambj, koji je kazao da je ovogodišnji program Marulićevih dana zbog pandemijske situacije morao biti skraćen. Potom je prigodno slovo imao prof. Ivan Lupić koji je, između ostalog, kazao: „Kad god pomislimo da jako puno znamo o Maruliću, bit će dovoljno da se podsjetimo da još uvijek ne znamo što je Marulić zapravo imao na umu kad je napisao svoju vjerojatno najslavniju hrvatsku riječ – a to je začinjavac. Još uvijek ne znamo ni što je sve Marulić napisao na hrvatskom jeziku niti što bi sve od onoga što je do nas došlo u rukopisima moglo biti Marulićevo. Ta tko bi od nas, da smo živjeli u Marulićevo doba, izabrao književnost? Izabrati književnost, a osobito hrvatsku književnost, uvijek je slabo vjerojatan izbor, ali ne zaboravimo da je bilo mnogo prošlih vremena kad je taj izbor bio manje vjerojatan nego što je danas. No on je bio i uvijek će ostati lijep.“ Prof. Lupić zaključio je svoje izlaganje Marulićevim riječima: „Ča veće dim tebi? Paris taku ženu / Imil da bi sebi, pustil bi Helenu.“ S tom mišlju zaželio je svim sudionicima uspješno znanstveno druženje na 32. Marulićevim danima. Prvo izlaganje imao je Trpimir Vedriš, koji je u radu Iznašašće apostolskog podrijetla u sjeni turske prijetnje: tragovi humanističke hagiografije u petnaestostoljetnom Ninu govorio o plodovima nedavnih istraživanja koji su učinili nužnim preispitivanje historiografije u počecima štovanja ninskih svetaca zaštitnika, naglasivši kako se potreba revizije ne odnosi samo na tradicionalnu apostolsku tradiciju ninske Crkve, nego i na novija tumačenja koja početke štovanja pronalaze u ranome i u razvijenom srednjem vijeku. Spomenuta istraživanja pokazala su nekoliko pogrešnih premisa, od kojih je najproblematičnija ona o drevnosti štovanja sv. Marcele. Uočavanje činjenice da ne postoje pouzdana svjedočanstva o njezinu štovanju prije 15. st. otvorilo je ponovna tumačenja okolnosti njezina uvođenja u ninski svetački panteon. Nastojeći rasvijetliti podrijetlo ninske hagiografije, identitet ninskih svetaca, razmotrio je tumačenje prema kojemu je njihovo štovanje, u kasnije proširenom poznatom obliku, zapravo plod iznašašća tradicije iz kasnog 15. st., te se usredotočio na podrijetlo hagiografije sv. Marcele i njezine adaptacije u ninskom kontekstu, ponudivši novo tumačenje preobrazbe i zamjene identiteta dvojice svetaca zaštitnika, sv. Ambrozija i sv. Anselma. Luka Špoljarić je u izlaganju O počecima humanističkog pokreta u Šibeniku osvijetlio proces širenja otkrivajući njegove vodeće ličnosti. Tomislav Bogdan je, govoreći o jednoj od poznatijih lirskih pjesama starije hrvatske književnosti Odiljam se i tradiciji dipartite iz Zbornika Nikše Ranjanina, naglasio da ona pripada najstarijoj dubrovačkoj renesansnoj lirici koja nastaje krajem 15. st. ili početkom 16. st. i da nije petrarkistička, te da u struci ima nekoliko mišljenja, a jedno je da je nastala iz folklorne lirike. Ivan Lupić je govoreći o Hanibalu Luciću i njegovu odnosu prema Dubrovniku, koji ne prestaje biti predmet znanstvene rasprave, i svojim radom doprinio toj raspravi. Borna Treska u radu Rime (1599) Miha Monaldija pokazala je da Monaldi piše i latinske stihove. Silvija Fiaschi naglasila je Leksikografski interes Ilije Crijevića: preliminarna istraživanja kao središnju figuru europskih humanistast. Leon Cvitić je, govoreći o Antičkom uzoru Feliksa Petančića, dao pregled antičkih djela i autora za koje se može ustanoviti da je Petančić iz njih crpio jezičnu građu i stil. Neven Jovanović govorio je o nezapaženom pismu u proučavanju humanističkog i renesansnog Dubrovnika.

Danielea Clario dubrovačkom nadbiskupu o Epidauru, 1505., naglasivši da pismo stilom i sadržajem predstavlja Clarijevu humanističku izobrazbu i svjedoči trenutak kad postaje kancelar Republike. Josip Vučković je u izlaganju Latinski i talijanski predlošci rasprava o molitvi iz Firentinskog zbornika opovrgnuo tvrdnju Z. Pandžića da su ta izlaganja „parafraze“ dijelova Zaradina od molitve. Branko Jozić je u radu Specchio d’essempi: još jedan prilog recepciji Marka Marulića naglasio važnost te zbirke koju je priredio Ortense, te da je on višekratno posezao i za Marulićevom Institucijom, katkada iz nje preuzimajući cijela poglavlja. Vileta Moretti je u izlaganju Samopredstavljačke taktike Bernardina Frankopana u Oratio pro Croatia iz 1522. protumačila taktike kojima se knez Bernardin poslužio u Govoru za Hrvatsku. Bratislav Lučin je u radu Do posljednjeg daha: Trankvil Andreis papi Piju V. rasvijetlio okolnosti nastanka teksta i njegovu rukopisnu sudbinu. Gorana Stepanić u radu Koga je zapravo čitao Nikola Vitov Gučetić donosi spoznaje o izvorima u Komentarima uz prvu knjigu Aristotelova Retorička umijeća, a Vlado Rezar u Prilogu bibliografiji renesansnog humanizma: Gabriel Leporinus Pharensis (fl 1568) naglasio je da Leporinov rad ostaje bez odjeka u kasnoj literaturi unatoč upućenosti i dotjeranom jeziku. U sklopu 32. Marulićevih dana predstavljene su knjige Macaronica croatica Šime Dema i Epistolae metricae Pavla Rittera Vitezovića, održano je predavanje Irene Bratičević i Ivana Lupića Predstavljanje projekta Hrvatska rukopisna kultura: djela, pisari, zbirke, te su položeni vijenci na Marulićev spomenik i na grobnu ploču u crkvi sv. Frane, a Ivanka Kuić je u ime Društva prijatelja kulturne baštine Split kazala da je Marulićeva riječ živa za nova nadahnuća.